Kako smo došli od lokalne priče do međunarodnih festivala

Brief je bio jasan. Treba snimiti promotivni film o biciklizmu u Zagorju i Sloveniji. Uključene su destinacija, aktivnost, publika koja već zna za to područje ili bi mogla znati. I to je standardni okvir za turističku produkciju. Ali priče koje funkcioniraju samo unutar svog konteksta ne putuju. Zato smo od početka znali da ovaj film mora biti nešto više od turističkog prospekta. Bio je to veliki i sveobuhvatni projekt koji je mogao ići u nekoliko smjerova. Dali smo mu kurs i krenuli. Prvo u nepoznatom smjeru, a kasnije smo savladali mnogo krivina, uzbrdica, spustova, vrućina, planinskih spustova. Moraš dati da bi dobio, ne ide to drugačije.

‍

Pitanje koje smo postavili na početku

A zašto bi nekome tko nikad nije čuo za Zagorje trebalo biti stalo? To je pitanje na koje je naš film trebao odgovoriti. Jer film se ne radi samo za lokalnu publiku koja već razumije kontekst, nego za nekoga tko nema nikakve veze s destinacijom, tko ne govori jezik, tko ne poznaje krajolik. Odgovor nije bio u rutama ni u infrastrukturi. Bio je u osjećaju. U tome kako izgleda kretanje kroz prostor koji ima karakter, a podrazumijeva fizički napor i odnos između čovjeka i krajolika koji se mijenja sa svakim usponom. Biciklizam kao iskustvo prostora i osobne slobode. To je priča koja ne treba prijevod.

‍

Storytelling koji dolazi prije snimanja

70 lokacija u Zagorju i Sloveniji nije bio samo produkcijski izazov. To je bilo pitanje strukture. Bez jasnog narativa, 70 lokacija postaje niz vizualno atraktivnih kadrova bez ikakve veze. Lijepo, ali zaboravljivo.Svaka lokacija morala je imati svoju ulogu. Neke su nosile dinamiku, neke prostor, neke ljude. Fotografija i film razvijani su se paralelno, jer je vizual morao funkcionirati unutar šire cjeline, a ne samo pojedinačno. Storytelling nije došao naknadno, u montaži. Planiran je unaprijed, kroz redoslijed lokacija, ritam izmjene kadrova i odnos između pejzaža i ljudi koji se kroz njega kreću.

‍

„Priče koje funkcioniraju samo unutar svog konteksta ne putuju.“

Dosljednost kroz šest mjeseci

Snimanja su se odvijala kroz šest mjeseci, u različitim vremenskim i terenskim uvjetima. Više od 50 biciklista, rekreativci i profesionalci, cestovni i adrenalinski, obiteljski i kamp koncepti. Završni materijal morao je djelovati kao jedinstvena cjelina. To je zahtijevalo precizno vođenje vizualnog standarda od prvog do posljednjeg dana, od kompozicije, svjetla, načina obrade.  Kad vizual nema dosljednost, priča se raspada. Gledatelj to ne analizira, samo prestane gledati. A to nije bila opcija.

‍

Što se dogodilo na festivalima

Kada smo ga prezentirali, vidjeli smo što ljudi osjećaju. Isto što smo i mi. Odlučili smo s njime u svijet. Film je prijavljen na međunarodne festivale turističkog filma. Ono što je uslijedilo, nismo u potpunosti očekivali. New York, Berlin, Lisabon, Pariz, San Francisco, Mannheim, Moskva, Johannesburg, Tokio. Trenutno 16 festivala, nagrade i finalisti u konkurenciji projekata iz cijelog svijeta. Film je i dalje u festivalskoj distribuciji. Što to znači u praksi? Da je priča funkcionirala izvan svog konteksta. Da je žiri u New Yorku ili Tokiju ili Johannesburgu razumio zašto je vrijedno biti u pokretu kroz krajolik koji nikad nisu vidjeli. Da komunikacijska jasnoća nema jezik ni granicu.

‍

Što smo naučili

Lokalna priča može postati međunarodna, ali ne automatski. To se ne događa jer je destinacija lijepa ili jer je produkcija kvalitetna. Događa se kad narativ pogodi nešto univerzalno. Sloboda kretanja. Fizički napor kao izbor. Prostor koji te mijenja dok ga prolaziš. To su osjećaji koje razumije netko u Tokiju jednako kao netko u Zagorju.

Naš posao bio je to prepoznati i ispričati. Film je ostatak učinio sam.

‍

‍