Većina priča je dosadna.
Moje osvajaju svijet.

Dvadeset godina radim vizualno pripovijedanje i naučila sam jedno. Razlika između projekta koji se isporuči i projekta koji se pamti gotovo nikad nije u budžetu ili tehnici. Već je u osjećaju.

Zovem se Marina Buhin. Studio se zove FEEL. Radim fotografiju i storytelling za turističke zajednice koje imaju pravu priču, ali je još nisu pronašle, za institucije čije obljetnice trebaju više od kronologije, za poduzetnike koji imaju nešto vrijedno za reći. Festivali u New Yorku, San Franciscu, Berlinu, Parizu, Moskvi, Johannesburgu, Tokiju i diljem svijeta, donijeli su nagrade, njih 20-ak. One su potvrda da sam dovoljno dugo odbijala raditi kao svi ostali.

Ali ako me pitaš zašto radim, reći ću ti da je to zato jer sam ovisna o traženju smisla gdje ga nema, o kristaliziranju totalnog kaosa, o pričama koje traju i zato jer mi je stalo. Tu je glavni naglasak. Ali i u metodologiji. Vodim cjelovit proces. Od istraživanja, preko oblikovanja priče, pa do konačne vizualne realizacije. Znanje koje sam stekla raslo je kroz brojne održane radionice, tisuće sati profesorskog rada i došlo do spoznaje kako razumjeti, strukturirati i dati trajnu vrijednost tvojem projektu.

Prodajem način na koji vidim svijet. Rekla bih da su to vizualne priče. Kada u jednoj snimci uhvatim strukturu života i dam joj značenje. Esenciju onoga što ljudi i institucije pokušavaju reći, a ne znaju kako. Tu dolazi FEEL. Jer svijetu ne treba više sadržaja. Treba mu više osjećaja.